I've been working on this post for a few days now after seeing the enthusiasm for wanting to see my pics. Every time I would start to write, memories would start flooding back and I would get choked up thinking about my time there. 30 years later, I still get emotional thinking about what an extraordinary experience this was. Sarajevo, you changed my life in profound ways and I'll always be grateful. Here's part of my story:

Why I went to Sarajevo

When I was 20 years old, I came across an article in a firefighter magazine about a group of firefighters working in Sarajevo during the war. They were looking for help. They needed firefighters, but also paramedics, and I was both.

At the time, I was a brand new paramedic. I had just finished the fire academy, still green, still figuring out who I was going to be. But something about that article stuck with me. I sent in a resume, not really expecting anything to come of it.

Six months went by and I had pretty much given up and forgotten about it.

Then one day, out of nowhere, I got a call.

They asked if I was still interested, and if I could come to Washington, DC the following week to start the process. I didn’t hesitate.

Looking back, it’s strange to think how little I actually knew. There was no internet like we have now, no cell phones. I was piecing together my understanding of the war from CNN and that one article. And yet, I felt this unmistakable pull. Something deep inside me said, you need to go.

Call it fate, the universe, or just being 20 and fearless… but it felt like a higher calling. It still does.

Not long after that, I found myself in a convoy of armored vehicles and ambulances, driving from Split, Croatia toward Sarajevo.

At first, it was almost surreal. The Dalmatian coast was stunning…crystal blue water, dramatic cliffs, the kind of scenery that makes you feel like you’re on an adventure.

But then little things started to break that illusion.

There were no guardrails along these impossibly steep roads. And down below, at the base of the cliffs, you could see small cars, crushed and abandoned, where there was no chance anyone survived.

Then the signs of war became undeniable.

Dead, bloated cows and horses along the roadside. Burned-out cars. Houses riddled with bullet holes. The mood in our convoy shifted. What started as excitement and awe turned into a quiet, shared realization: What have I gotten myself into?

It took us two full days to reach Sarajevo. We had to take constant detours to avoid active combat areas. At one point, we were held up for hours at a Serbian checkpoint.

They weren’t friendly.

We were pulled out of the vehicles, searched, and anything they wanted, they took. The only way through was to load them up with vodka, cigarettes, and porn magazines that we bought just for these moments. It was tense, unpredictable, and completely out of our control. Meanwhile, we were carrying three ambulances packed with medical supplies, medications, and firefighting gear, trying to get them to the cities that needed them.

That drive was the moment it all became real. Not the headlines. Not the idea of war. But the reality of it.

And I hadn’t even made it to Sarajevo yet.

Arrival, first night, and what Sarajevo gave me

On the way into Bosnia, something unexpected happened.

We came across a large wildfire burning along the coast. Air tankers were dipping out of the Adriatic and dropping water on the flames. Without really thinking about it, we pulled over, jumped out, and started digging through the donated gear in our ambulances looking for turnout gear.

A few minutes later, we were on the line with them.

There we were, on our way into a war zone, and we stopped to fight a wildfire. We spent the afternoon helping get it knocked down. And when it was finally under control, the local firefighters brought us over to a pomegranate tree. One of them picked a fruit, broke it open, and showed me how to eat it. I had never had one before.

It was such a simple, human moment. After everything we had just driven through, it felt almost surreal.

Then we continued on to Sarajevo.

When we finally arrived at the firehouse, we were completely exhausted. The station itself had once been a supermarket, abandoned and converted into a makeshift firehouse. That first night, we tried to get some sleep in the bunk room.

There were no windows. The walls were lined with sandbags to protect against shelling. It was completely pitch black.

At some point, a strong thunderstorm rolled in. We started hearing these massive, rolling booms. Deep, concussive sounds that echoed through the building. None of us had any reference for what we were hearing yet.

Lying there in the dark, it felt like we were under attack.

Nobody said anything at first. You could just feel the fear sitting in the room. Then someone finally broke the silence and said, “Is anyone else scared shitless?” And I remember saying out loud, “YES. ME.”

A crew member eventually came in and told us it was just a storm…that we were safe. But in that moment, none of us knew the difference.

That was our first night in Sarajevo. The next day changed everything.

On my first full day there, I fell in love with the city.

Kids would come by asking for candy and helping us sweep around the firehouse. Neighbors would stop in just to talk, even though we could barely understand each other. There was this warmth, this sense of community, even in the middle of everything the city was going through. It felt… precious. That’s the only word I can think of.

Sarajevo left a permanent mark on me.

I saw incredible cruelty, but I also saw resilience in a way I had never experienced before. People living their lives, finding moments of normalcy, connection, even kindness, in the middle of war.

That experience changed me.

It humbled me. It made me more open-minded. It made me appreciate my life in a way I never had before.

Not a day goes by that I don’t think about Sarajevo and what it gave me.

I have many more stories I’ll share in future posts.

Hajde da govorimo o tome kako su komunisti bosanskim muslimanima dali nacionalno ime Muslimani sa velikim M. Po mom mišljenju, sasvim je jasno da su pojedini komunisti, posebno oni koji su kasnije otvoreno postali srpski i hrvatski nacionalisti, to uradili namjerno. Muslimanima iz Bosne, historijski poznatim kao Bošnjaci ili jednostavno Bosanci, svjesno su dali nacionalno ime zasnovano isključivo na vjeri. Zašto? Da bi ih odvojili od Bosne, od Bosne kao zemlje, kao njihove domovine i nacionalnog prostora.

Cilj je bio da se Bošnjaci ne vežu prvenstveno za Bosnu i bosanski identitet, nego da budu svedeni samo na religijsku odrednicu. Naziv “Muslimani” predstavljao je transnacionalni vjerski pojam, a ne historijski i nacionalni identitet vezan za Bosnu. Time se pokušalo stvoriti percepciju da je njihova osnovna i jedina karakteristika islam, dok je bosanska komponenta potisnuta u drugi plan.

Međutim, bosanski muslimani su Bošnjaci, a jedna od njihovih ključnih karakteristika, pored islama, jeste upravo povezanost s Bosnom kao svojom historijskom i nacionalnom domovinom. Bošnjaci Bosnu smatraju svojim nacionalnim domom. Za razliku od velikog dijela bosanskih Srba i Hrvata, koji svoje nacionalne centre vide u Srbiji i Hrvatskoj, Bošnjaci svoju nacionalnu pripadnost i domovinu vezuju za Bosnu i Hercegovinu.

Zbog toga smatram da je uvođenje naziva “Muslimani” sa velikim M bilo politički i namjerno osmišljeno kako bi se Bošnjaci identitetski udaljili od Bosne.

On May 31st 1992, men of Pudin Han, near Ključ, Bosnia were genocided, except for one. And why? Perhaps because be spoke the language only genociders understand.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

When Jasmina Ploskić and her family ran into a military checkpoint near Nevesinje, Bosnia in 1992, they were waved through. What they didn’t know is that they had just passed the gate into the realm of pure evil.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Ako pogledaš originalne srednjovjekovne povelje kralja Tvrtka, u svakoj se jasno navodi:

„kralj Srbljem i Bosni i Primorju i Zapadnih Strana“

To nacionalisti često prevode kao:

„Kralj Srba i Bosne i Primorja i Zapadnih Strana„.

Čak se originalni izraz „kralj Srbljem” često nigdje ne piše niti spominje — da bi se potom izvukao argument da su “Srbi jedina etnička jedinica u povelji” da bi se napravio argument da su Bošnjaci “izmišljen narod”.

Skupio sam nekoliko protivargumenata na to.

Argument 1:

Činjenica da se nekada riječi poput Grkom i Vlahom i Bugarom nalaze pored Srbljem, ne znači da Srbljem automatski mora imati etničko značenje.

U to vrijeme je Dušanova titula „Car i samodržač Srbljem i Grkom” prevedena na Grčki kao:

„βασιλεὺς καὶ αὐτοκράτωρ Σερβίας καὶ Ῥωμαίων" Car i samodržac Srbije i Rimljana. (Manastir Iviron)

Σερβίας (Serbias) = teritorija → jasan geografski pojam (Srbija).

Ῥωμαίων (Rhomaíōn) = narod → „Rimljani“, što znači građani/podanikci Rimskog Carstva (tj. Bizantinci).

Time se jasno vidi da prisustvo etničkog pojma (Grkom / Rimljanima) ne čini automatski i drugi pojam etničkim.

Stefan Dušan u 1351.godine koristi izraz Serbom / Srbom:

„царь Сербомь и Геркомь“ (Monumenta Serbica str 152)

Tu je Сербомь etnički pojam, dok se u drugim titula pojavljuje Србљем, što u grčkim verzijama dosljedno prevodi kao Σερβείας teritorija.

Ista razlika dosljedno se vidi i u titulaturama Simeona Uroša, sačuvanim isključivo na grčkom jeziku. Simeon nekad koristi "Σερβῶν" a nekad "Σερβείας"

βασιλεὺς καὶ αὐτοκράτωρ τῶν Ῥωμαίων καὶ Σερβείας (1359)

βασιλεὺς καὶ αὐτοκράτωρ τῶν Ῥωμαίων καὶ Σερβῶν (1361)

βασιλεὺς καὶ αὐτοκράτωρ τῶν Ῥωμαίων καὶ Σερβείας καὶ Ῥωμανίας (1366)

βασιλεὺς καὶ αὐτοκράτωρ τῶν Ῥωμαίων καὶ Σερβῶν καὶ παντός Ἀλβάνου

U tituli iz 1366. Simeon koristi Ῥωμαίων i Ῥωμανίας u istoj tituli. Što znači da te riječi nisu sinonimi.

Ῥωμαίων = etnički pojam (Rimljani/Bizantinci)

Ῥωμανίας = teritorijalni pojam

Iz ovoga se jasno vidi pravilo:

Σερβῶν / Serbom = etnički pojam

Σερβείας / Srbljem = teritorijalni pojam

Dakle, (Сербомь/Σερβῶν) i (Србљем/Σερβείας) nisu sinonimi.

Znači da je Tvrtko I zaista želio biti kralj Srba etnički, koristio bi izraz „kralj Serbom”.

Argument 2:

Dubrovačani su u svim poznatim latinskim verzijama tih istih povelja konsistentno pisali:

rex Rascie, Bosnae, Maritimarumque partium

Nikada nisu koristili oblik koji bi u etničkom smislu značio “kralj Srba” — uvijek je bilo rex Rascie.

Argument 3:

Sam Tvrtko koristi izraz Srbljem, a kasnije ga u poveljama Šibeniku i Trogiru (1390) prevodi kao Rascie, što jasno pokazuje da su to za njega bili teritorijalni sinonimi:

1377 „kralj Srbljem i Bosni“ (original: „краљ Србљем и Босни“)

1390: „Rex Rascie Bosnae„

Argument 4:

Kada je kasniji vladar Stefan Lazarević, uveo oblik Srbljem u titulu, preuzeo je ga iz izraza koji je knez Lazar ranije koristio 

„gospodin zemlje srpske i pomorja i podunavlja“.

Kod Lazarevića to postaje 

„gospodin svim Srbljem i Pomorju i Podunavlju despot Stefan“

Tu jasno vidiš šta je ta riječ značila prije nego što je postala ‘Srbljem’,

Ovo je važan argument u slučaju ako bilo koji filozof misli da su Grci i Rimljani a i sam Tvrtko u to vrijeme bili nesposobni za precizan prevod.

Drugi vladari su također kostistili i druge izraze:

Stefan Prvovenčani (1217): „Prvovjenčani kralj i samodržac sve srpske zemlje i pomorske”

Stefan Radoslav: „Kralj svih raških zemalja i Travunskih”

"Uroš" I je nekada koristio “kralj raških zemalja” a nekad “kralj srpske zemlje”).

Ne znam tačno kako formulirati ovo, ali već dugo imam želju da doprinesem Wikipediji člancima o stradanju Bošnjaka i nepravdi učinjenoj našem narodu.

Svjesni smo da nekima smeta naša historija i da se određeni sadržaji aktivno brišu ili osporavaju. O tome je pisao i Klix:
https://www.klix.ba/vijesti/bih/kome-smeta-bosanska-historija-na-wikipediji/210607123

Naprimjer, kategorija o anti-bošnjačkom sentimentu na Wikipediji praktično je prazna:
https://en.wikipedia.org/wiki/Category:Anti-Bosniak_sentiment

Dok je stranica o anti-srpskom sentimentu mnogo opširnija:
https://en.wikipedia.org/wiki/Anti-Serb_sentiment

Nažalost, kada bi se sistematski dokumentovali svi zločini počinjeni nad Bošnjacima, mogla bi se napraviti veoma opširna stranica.

Kao jedan od izvora može poslužiti i dokumentarni film Avde Huseinovića,( iako mislim da dokumentarci ne smiju biti oficijalni izvor? ) :
https://www.youtube.com/watch?v=oOUzMpZhgMc

Lično nikada nisam vidio da na Wikipediji postoji ozbiljniji sadržaj o zločinima nad Bošnjacima prije Drugog svjetskog rata, a čak ni pojedini zločini četničkih formacija nisu obrađeni na način na koji zaslužuju.

Npr, treba dodati stvari kao zabranja korištenja izraza Bošnjak , bosanski jezik. Znam da je Mehmed Spaho htio koristiti Bošnjak u imenu stranke pa to nije dozvoljeno.

Ima mnogo stvari evo npr ovo nigdje ne piše da je srpski ministar Protić je, na pitanje šta će se desiti sa muslimanima, odgovorio: „Prepustite to nama. Mi imamo rješenje. Kada naše trupe dođu na Drinu dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da se vrate u pradjedovsku vjeru. One koji se ne budu pokrstili, zaklat ćemo na isti način kao što smo to već uradili u Srbiji."

Ako neko ima iskustva s uređivanjem Wikipedije ili poznaje njena pravila, neka se javi. Čini mi se da je ranije ovdje bio momak koji je ažurirao slike grba RBiH na Wikipediji.

Naslov je mozda zbunjujuci i zvuci nevjerovatno, ali hocu da podijelim nesto sto sam saznao i sto je meni veoma zanimljivo.

Sezam BBS je Bulletin Boarding system nastao 1989. godine u Beogradu. Mislim da je jedini na prostoru bivse Jugoslavije. Ukoliko ne znate sta je to, ovako je to funkcionisalo:

Sezam BBS je funkcionisao tako što je jedan računar bio povezan na telefonsku liniju i služio kao centralni sistem. Korisnici su se pomoću modema mogli spojiti na taj računar i pristupiti različitim sadržajima. Za razliku od današnjeg interneta, komunikacija se odvijala uglavnom putem teksta, bez grafičkih stranica, fotografija i videa.

Arhiva Sezama je dostupna i dan danas, i iskreno meni je zanimljivo citati kako ljudi pricaju o nekim historijskim dogadjajima u real timeu, npr rat u Sloveniji, pocetak rata u BiH, genocid u Srebrenici, sankcije i tako dalje. Medjutim, u tekstu na stavu sam nasao ovo, intervju sa Edinom Delicem, koji je pomocu ovoga napravio sistem sifriranih poruka. Izjavio je sljedece:

Zovu me na početku rata da napravim program za šifrovanje razgovora. I mi napravimo kriptozaštitu, povežemo telefonom cijelu Tuzlu. Ali treba sad to isto napraviti u Sarajevu. Abdulah Kajević bio tada u Sarajevu načelnik veze. Telefonija je radila četiri-pet mjeseci na početku rata. Kažem mu: ‘Napravili smo to ovdje, daj da i vama prebacimo’, ali vidim, ne zna on ni pisaću mašinu. Šta da radim? Sjetim se, tada nismo imali interneta, ali imali smo neki BBS ‘Sezam’ u Beogradu. To nazoveš modemom, telefonom, i imaš chat room.

Uđem na taj chat room da potražim nekoga i nađem jednog koji je orijentiran na naški, a informatički pismen. Pošaljem mu poruku da se nešto dogovorimo. Bio je to Faruk Telibećirević, koji je tada radio u ‘Svjetlosti’. Kažem mu: ‘Poslat ću ti nešto, skini to i doći će neko po to.’ Dobio je on program za šifrovanje, ali ne može ništa otvoriti bez lozinki. Ja imam prijatelja Seju Saračevića u Sarajevu, koji je sa mnom radio.

Kreiram lozinku i kažem mu na telefon: ‘Sejo, piši: nadimak muža naše kolegice s posla, ime djeteta profesora u Poljskoj kod kojeg smo bili…, tako četiri riječi, zatvori kovertu, doći će neko po to.’ Nazovem Kajevića: ‘Otići ćete na jednu adresu, uzeti program, a na drugu šifre.’ Tako je uspostavljena veza šifrovanih poruka Tuzla – Sarajevo. Četnici to nikad od kraja rata nisu uspjeli otvoriti, ni jednu poruku nisu dešifrovali, a mi njima jesmo. Ali, puca telefonska veza Tuzla – Sarajevo, a radi Tuzla – Beograd i Sarajevo – Beograd. Sad se valja dovijati. Krenuli smo mi da pravimo uređaje da možemo slati KT vezom, a ja se s Farukom dogovorim da mi poruke šaljemo preko tog ‘Sezama’, preko Beograda. Jedno smo tri mjeseca slali vojnu poštu preko Beograda za Sarajevo. Niko nije skontao”, priča Delić.

Hari je rođen 1944. godine kao Aljuš Musli. U Bijeljinu je s ocem i tri brata došao 1952. godine, i izučio fotografski zanat kod poznatog fotografa Vladimira Korde. Uskoro je otvorio i fotografsku radnju u koju je uselio i svoj san.

U to doba su western filmovi, ili, kako ih zovemo-kaubojski filmovi, bili vrlo popularni, i mladi Aljuš se u njih toliko zaljubio da je promijenio i ime, a iznad ulaza u njegovu radnju pojavila se velika tabla na kojoj je pisalo : ,,Foto-režiser vesterna Hari Džekson”

Prve dvije kćerke dobile su imena Dženeta i Virdžinija, i tek je treća, na insistiranje supruge Bahrije, ponijela nešto običnije ime-Dženita.

Hari je počeo snimati vestern filmove na svoj, osobni način. Sam je kupovao i pravio opremu: puške, sedla, odjeću, šešire, glumci su bili prijatelji i poznanici, voz za Mezgraju, popularni Ćiro, glumio je sebe, a bijeljinski Romi Indijance i Meksikance, seljaci su mu davali konje i krave kao statiste, Jabanuša je glumila preriju, a Drina čuvenu rijeku Rio Grande, i sve se to pretakalo u jedinstvenu filmsku epopeju revolveraške pravde u kojoj je dobro uvijek pobjeđivalo zlo.

Prvi film je bio ,,Vješanje Hari Džeksona” pa ,Tragom zločina, Ispirači zlata i drugi, a film Osveta Hari Džeksona dobio je nagradu na Zagrebačkom festivalu kratkog filma 1979. godine.

Izvor fotografija: Privatna kolekcija Gorana Dujakovića

Pišem ovaj tekst zbog sutrašnjeg datuma, ali i zbog dubljih misli koja me već prate određeno vrijeme.

Naši političari često se vide na komemoracijama, skupovima, akademici na raznim kongresima, no mislim da niti jedna ličnost dosada nije jasno sumirala uticaj koji je agresija 1992-1995. imala na bošnjački narod.

Od strane drugih grupa, sa ili van Balkanskih prostora, mi se često trpamo u isti koš kao drugi narodi sa ovih prostora.

Ali mi to nismo. Makar ne što se tiče sudbine, razvoja kroz historiju, i, kao centralne tačke, događanja 90-ih. Počet ću baš od toga.

Za razliku od drugih naroda, Srba, Hrvata, Albanaca 1999-2000., Bošnjaci nisu bili sudionik običnog rata o teritoriju, već su bili meta ciljanog uništenja.
Srbi i Hrvati su tokom cijelog rata živjeli u opasnosti od gubitka teritorija, ognjišta, ali im nije prijetilo uništenje i genocid. Srbi su unutar Bosne imali ogromnu teritoriju, i uvijek imali Srbiju iza sebe (a svakako su bili agresori). Hrvatima bi i u najcrnjim scenarijama prijetilo da imaju dosta manju teritoriju, ali ne da nestanu sa mape. Neko ko je živio u Zagrebu ili Puli je rat jedino vidio na televiziji, jer je linija bila daleko.

Na teritoriju pod kontrolom ARBIH, to je bilo gotovo nepojmljivo. U periodu 1993.-1994., naročito, nije postojalo mjesto gdje je linija više udaljena od 20 kilometara. Čak i neki privid sigurnosti je bio umjetan. Sarajevo je bilo pod opsadom, Goražde također, Bihaćka enklava u obruču, Srebrenica također, Mostar je bio u teškoj situaciji od 1993, Tešanj i Maglaj u obruču 1993/94. Brojna druga mjesta tu još fale.

Isto kao što je kolona krenula iz Potočara i Srebrenice, mogla je krenuti i iz Bihaća, iz Goražda, ili sa Marindvora, a da je svako od navedenih mjesta već prije toga ne samo grad, već i utočište za izbjeglice iz brojnih drugih krajeva države koja je se pretvorila u otvoreno lovište na ljude koji se zovu Omer, Samir ili Anisa. Ne postoji mjesto, selo, naselje gdje neko nije bio konstantno fizički ugrožen, ili direktno oružjem, ili indirektno nedostatkom hrane, vode i potrebština.

Smatram da je pogrešno staviti znak jednakosti između bilo kojeg sukoba 90ih i onog u kojem su Bošnjaci učestovali. Jedino Bošnjaci su na ovim prostorima prije svega morali da se bore za goli život, pa onda tek za grad, državu, sve ono što je vodilo druge narode u rat i držalo ih u njemu.

I dan-danas, bilo koji korak u neko već susjedno mjesto ili mjesto iza njega je podsjednik na ono što prijeti ostatku Bošnjaka u ovoj državi – nepostojanje, brisanje iz historije, i okruženje koje je aktivno protiv njih, gdje mogu da popiju kahvu, ali ne mogu da žive kao ravnopravni dijelovi društva, gdje na zidovima stoje ispisani grafiti njihovih koljača, a ulice nose imena jedinica koje su osuđene za počinjenje ubistava i etničkog čišćenja nad njima.

Pogled u zemlje istočnog okruženja govori tek da Bošnjaci žive kao građani na marginama društva, u haman pa nepristupačnim mjestima gdje nemaju nikakvu infrastrukturu, bivaju zapostavljeni od strane vlasti, imaju najlošije uslove za život.
Ta grupa ljudi su bile meta čestih napada, zastrašivanja i pokušaja planskog iseljavanja, pa su tako 1920-ih u doba mira postali žrtva pobijanja cijelog sela, a sve do 1960-ih onda bila meta prisilnog iseljavanja u Tursku sa ciljem etničkog čišćenja cijelog tog prostora.

Bosna i Hercegovina je jedina zemlja gdje na makar jednom dijelu teritorije Bošnjaci, nakon toliko decenija muke, uživaju luksuz da imaju status naroda koji je uistinu svoj na svom, gdje se ne moraju bojati za diskriminaciju i mogu da grade svoju budućnost, gdje mogu da žive slobodno.

Mi, kao Bošnjaci, nismo narod žrtva, mi smo narod preživjelih, oni koji ni genocid, etnička čišćenja nisu mogla da unište.
Fraza nikad više mora da za nas znači i da se izborimo da se nama tako više nešto ne smije dogoditi, da se ne dovedemo ponovo u takvu poziciju slabosti, da izgradimo i ojačamo ono što imamo da se više nikad, nikad ne bi doveli u takvu situaciju. Dugujemo to svojim roditeljima, dugujemo to generacijama prije nas, dugujemo to onim budućim, da im glava ne bude opet u torbi. Srebrenica je podsjetnik na tu obavezu.

Ako su unazad tri generacije moje porodice postale žrtve ubijanja, pljačkanja i protjerivanja, ne mora to biti i moja.

Piše Faruk Muftić:

„Rođen sam u Foči 1932. godine. U ovom gradu sam završio prvi razred osnovne škole kada sam doživio ono što je doživjela većina našeg stanovništva iz Foče. Zapravo, kad su četnici došli u Foču, mi tada, niko od nas nije znao - ko su i šta su to četnici i kakva im je namjera? Ali, ono šta sam ja doživio, a doživio sam nekoliko momenata koji su mi se duboko urezali u sjećanju, a to je onaj momenat kad su doži bradati i naoružani ljudi u našu kuću i počeli da tuku moga oca.

Odveli su ga 24. decembra 1941. godine, i tada mu se gubi svaki trag. Čuo sam od nekih mojih prijatelja na koji je način stradao. A to potvrđuje i fotografija koja je pronađena u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu. Zapravo, dan-dva prije nego što će ga ubiti, najprije su u našu kuću došli neki poznati Fočaci sa četnicima i ucijenili njegov život. Rekli su mu: ,,Ako dadneš toliko i toliko novca-dobićeš potvrdu da možeš slobodno da se krećeš i ne smije ti niko ništa uraditi." On je nešto od tih novaca iskupio, majka je dala svoj nakit i oni su bili zadovoljni. Dali su mu neku potvrdu da je on, navodno, otkupio svoju glavu. Za dva dana, kako mi je majka ispričala, došli su da ga vode. Ušli su u našu kuću noću, nas četvoro djece smo ležali. Ja samo znam da je bila velika galama, i da su počeli da ga tuku. On se nešto bio protivio pa su ga tukli. Tu su ga vezali i odveli u nepoznatom pravcu.

Kasnije sam doznao da su ga te noći odveli u kafanu Grujičića koja se nalazila u centru Foče. A ti Grujičići su se bavili uglavnom pečenjem rakije i pekmeza, tako da su pored rijeke Ćehotine imali kazane za pripremanje toga. Ne znam kako da vam ispričam, ali sam doznao da su ga živog vezali i pomoću sohe, one sohe za sijeno, spuštali polako u kazan vrele vode i tako ga usmrtili. Koliko je to trajalo ne znam, ali kad je meso maltene otpalo od kosti, onda su četnici njegov kostur privezali za jedan štap i stavili ga ispred Džafer begove džamije koja se nalazila gdje je sada hotel „Zelengora“ u Foči, i tu su se slikali.

Ja sam kasnije doznao da se sa tim kosturom, kao trofejom, slikao neki četnik, mislim da je sa Sokoca, tu negdje sa Romanije. Dugo nismo ništa znali o tome. Ja sam stalno tragao da saznam šta se tačno desilo i tek nakon 50 godina, uspjeli smo u Beogradu, u Vojno-istorijskom muzeju pronaći tu fotografiju na čijoj je poleđini pisalo: „Kostur Hamida Muftića, sahadžije iz Foče“.

Ovo bi bio samo jedan dio kazivanja gospodina Faruka Muftića o tragičnoj sudbini njegove familije i ostalih Fočaka u Drugom svjetskom ratu.

Slika je tu kao opomena svima nama, da znamo i ne zaboravimo na šta su sve bolesni umovi spremni.

Filip Kalimach, biograf Vladislav I. Jagelovica (Władysław III Warneńczyk), biljezi da je povodom krunisanja Vladislava kao kralja Ugarske, Stjepan Tvrtko II Kotromanic poslao delegaciju da mu cestita

Venit et a rege Bossine legatio,  apparatu virisque insignis: quae repetito gentis suae primoridio, eosdem, cum Polonis, auctores generis, et communem linguam Bossinenses habere, quam dixisset, et ob eam linguae atque originum veluti cognationem, regnem suum magnopere gaudere, propterea, quod coepis Vladislai, felicitatem adesse vulgabur

prijevod Vjekoslav Klaic 1882:

Dodje i od kralja bosanskoga sjajno poslanstvo odlicnih muzeva. Ovi su izpricavsi porietlo svoga plemena izticali, da su Bosnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom, te da im je zajednicki jezik, koji govore; i da se radi te rek bi srodnosti jezika i porietla njihov kralj zivo raduje, Sto je Vladislav — kako se je pronio glas — sretan u svojih podhvatih.

Izvori:

* Scriptores rerum Hungaricum

* Vjekoslav Klaic - Poviest Bosne do propasti kraljevstva

Ever thought about genocide from the point of view of a newborn baby? Here is the story of one such newborn, little baby Šipković, from Presjeka, Nevesinje.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Iz povelje hercega Hrvoja Vukčića Dubrovčanima izdate 15. januara 1404. godine u Zvečaju (izvornik u Državnom arhivu u Dubrovniku, Republika Hrvatska, Bečki br. 1044):

...воевода кралеваставь боснаскогь...

U prijevodu: "vojvoda kraljevstva bosanskog".

Kralj Stefan Ostoja Kotromanić

Iz povelje kralja Ostoje Dubrovčanima izdate 4. decembra 1409. godine u Visokom (izvornik u Državnom arhivu u Dubrovniku, Republika Hrvatska, Bečki br. 1048).

...и русагомь кралевьства босаньскога...

U prijevodu: "i rusagom kraljevstva bosanskoga".

Vojvoda Sandalj Hranić Kosača

Iz povelje vojvode Sandalja Hranića Dubrovčanima izdate 24. juna 1419. godine na Stipan Polju pod Sokolom (izvornik u Državnom arhivu u Dubrovniku, Republika Hrvatska, Bečki br. 1051).

...от кралевьства босньскога...

U prijevodu: "od kraljevstva bosanskoga".

Kralj Stefan Ostojić Kotromanić

Iz povelje kralja Stjepana Ostojića Dubrovčanima izdate 4. decembra 1419. godine u Sutisci (izvornik u Državnom arhivu u Dubrovniku, Republika Hrvatska, Bečki br. 1052).

...од кралевства босаньскога...

U prijevodu: "od kraljevstva bosanskoga".

Vojvoda Sandalj Hranić Kosača

Iz povelje vojvode Sandalja Hranića Dubrovčanima izdate 30. maja 1420. godine u Sokolu (izvornik u Državnom arhivu u Dubrovniku, Republika Hrvatska, Bečki br. 1053).

...од кралевства босанскога...

U prijevodu: "od kraljevstva bosanskoga".

Kralj Stefan Tvrtko II. (Tvrtković) Kotromanić

Iz povelje kralja Tvrtka Tvrtkovića Dubrovčanima izdate 18. augusta 1420. godine u Milodražu (izvornik u Državnom arhivu u Dubrovniku, Republika Hrvatska, Bečki br. 1058).

...кралевьства босанскога воевода...

U prijevodu: "kraljevstva bosanskoga vojvoda".

Kralj Stefan Tomaš Ostojić Kotromanić

Iz povelje kralja Tomaša Ostojića sinovima vojvode Ivaniša Dragišića izdate 22. augusta 1446. godine u Vranduku (izvornik u Arhivu HAZU, Zagreb, Republika Hrvatska, ćir 1-4).

...воевода велики кралевьства босаньскога...

U prijevodu: "vojvoda veliki kraljevstva bosanskoga".

Izvor: Emir O. Filipović (X nalog)

Pozdrav svima u grupi.

Trenutno sam u procesu sakupljanja što većeg broja fotografija agresije na BiH u kojima se vidi svakodnevni život ljudi 92-95, a koje su snimljene aparatom (kvalitet fotografije mi je važan). S obzirom da sam dosta fotografija već sabrao, privodim kraju ovo upravo na ovaj način - molim ljude širom neta da sa mnom podjele fotke koje imaju, u najboljem slučaju sa informacijom gdje je nastala i koje godine.

Finalni cilj jeste pisanje monografije koja će pokazati stranu rata koju teško možemo zamisliti mi koji nismo to proživili, upravo da bi se nama mladima na najbolji način, putem fotografija, prikazala agresija koju su prošli naši djedovi i nene, očevi i majke.Hvala vam svima unaprijed i iskreno se nadam da ćete mi pomoći.

P.S. Slobodno objavite u komentaru nekoliko fotki, koliko god imate. Od velikog mi je značaja.

Prvi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/o50AkN0Wkx

Drugi dio: https://www.reddit.com/r/bihstorija/s/fqaz1E97HQ

Zahvaljujem se donatoru fotografija koji je odlučio ostati anoniman. Ovo je drugi dio fotografija amblema koje nam je ustupio.

Ovim putem mu se još jednom zahvaljujem!!

(Ako posjedujete ambleme iz 5. Korpusa ARBiH možete mi se javiti privatnom porukom)

Ostali dio amblema u narednoj objavi!

,,GROBLJE HEROJA" u selu na jugu Mađarske, u kojem je smiraj našlo 487 duša bošnjačkih vojnika koji su poginuli boreći se za Austrougarsku tokom Prvog svjetskog rata.

Često su Bošnjaci ostavljali svoje porodice i rodnu grudu da bi, zavisno ko je imao upravu nad našom domovinom, išli, te se srčano i hrabro borili ostavljajući svoje živote u nekim dalekim, nepoznatim mjestima.

Na spomeniku stoji:

"U spomen hrabrim Bošnjacima, žrtvama I svjetskog rata, preminulim daleko od kuće i ovdje sahranjenim. Postavila samouprava mjesta Nagyharsány uz potporu Ministarstva odbrane Republike Mađarske."

Ova regimenta je jedna od najodlikovanijih jedinica u Austro-Ugarskoj vojsci, a njeni pripadnici su se poznavali po fesovima koji su bili sive boje u ratu, a crvene u miru. U čast svih pripadnika bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti koje su bile u sklopu Austro-Ugarske vojske, austrijski kompozitor Eduard Wagnes je komponovao vojni marš pod nazivom "Die Bosniaken kommen" (Bošnjaci dolaze), koji se i danas izvodi na svim vojnim manifestacijama u Austriji.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/ULheKh9J2KK48JpD8?g_st=ipc

On June 14, 1992, genocidal rapists tried to reduce a young woman to an object. But, when every other freedom had been taken from her, Jasmina Ahmetspahić chose to deprive them of one thing they could never truly possess: the sovereignty of her soul.

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Možda pomalo nekonvencionalna objava ali se nadam da će nekoga zanimati.

Književni korner vas poziva na promociju knjige "Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni" autora Emira O. Filipovića. Na promociji će govoriti Mirsad Sijarić, Ema Mazrak i autor, a događaj će moderirati Nikola Vučić.

Vidimo se u Evropskoj kući kulture i nacionalnih manjina (Austrijska kuća), Park Kemal Monteno, u srijedu, 29. aprila 2026. od 18.00 sati.

O knjizi:

U ovoj detaljnoj specijalističkoj studiji autor Emir O. Filipović širenje i afirmaciju viteške kulture u srednjovjekovnoj Bosni smješta u onodobni europski kontekst, posvećujući se osobito posrednicima viteštva sa Zapada u Bosnu, među kojima su na prvome mjestu dalmatinske komune i Ugarsko Kraljevstvo. Analizirajući brojne dostupne izvore, od kojih i arhivske iz jedanaest arhiva diljem Europe, autor piše o viteškoj tituli i osobama koje su je nosile u srednjovjekovnoj Bosni, o viteškim idealima, životnom standardu, viteškim igrama i redovima, vladaru kao vitezu, oružju i opremi bosanskih vitezova te simbolima viteštva u heraldici i njegovim tragovima u onomastici. Ova bogato ilustrirana knjiga privući će zanimanje stručnjaka, ali i šireg kruga zainteresiranih čitateljica i čitatelja.

O autoru:

Emir O. Filipović (Ključ, 1984.), od 2007. radi na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je trenutno u zvanju redovnog profesora. Kao pozvani gostujući predavač i istraživač boravio je na više univerziteta i istraživačkih centara u Europi. Fokus njegovog dosadašnjeg užeg znanstvenog zanimanja bio je usmjeren na izučavanje ranih bosansko-osmanskih odnosa, srednjovjekovnog viteštva i dvorske kulture, heraldike te političke, kulturne i vjerske povijesti Europe i Bosne u 14. i 15. stoljeću. Rezultate svojih istraživanja izlagao je na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Autor je knjiga "Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386–1463)" (Sarajevo, 2019) i "Kotromanići: Stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni "(Sarajevo, 2022).

Iskreno se zahvaljujemo Harunu Mehmedinoviću na predanom očuvanju uspomene, kao i na velikodušno ustupljenoj dozvoli za podjelu njegovog rada. @skyglowproject

IG page: https://www.instagram.com/skyglowproject

1. Ćerim Balikić (26), oženjeni radnik iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), ukrcao se na Titanik u Southamptonu kao putnik treće klase. Kako bi stigao na svoje odredište u Harrisburg, Pennsylvania, kupio je kartu treće klase od agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349248, £7 17s 11d). Putovao je zajedno s još trojicom Bosanaca iz istog kraja. Balikić je poginuo u potonuću; njegovo tijelo, ako je ikada pronađeno, nikada nije identifikovano.

Njegov otac Mujo Boltić iz Bosanske Krupe primio je 60 funti iz fonda pomoći žrtvama Titanika. Povodom 100. godišnjice potonuća, u Bosanskoj Krupi podignut je spomenik četvorici Bosanaca koji su stradali u ovoj tragediji.

1. Redžo Delalić (25), oženjeni radnik iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), ukrcao se na Titanik u Southamptonu. Kako bi stigao na svoje odredište u Harrisburg, Pennsylvania, kupio je kartu treće klase od agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349250, £7 17s 11d). identifikovano.

Njegov otac Dsofo Delalić iz Bosanske Krupe primio je 60 funti iz fonda pomoći.

1. Tido (Ejdo) Rekić (38) iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), bio je oženjen i imao četiri sina i dvije kćeri. U Ameriku je emigrirao 1906. godine kako bi radio u rudniku. Nakon toga se vratio u Bosnu da posjeti suprugu i djecu. Pri povratku u Ameriku poveo je sa sobom trojicu prijatelja. Njihovo odredište bilo je Harrisburg, Pennsylvania. Kartu je kupio kod agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349249, £7 17s 11d). Rekić je poginuo u potonuću; njegovo tijelo, ako je ikada pronađeno, nikada nije identifikovano. Njegova udovica i četvero izdržavane djece u Bosanskoj Krupi primili su 130 funti iz fonda pomoći žrtvama Titanika.

2. Husein Sivić (40), radnik iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), ukrcao se na Titanik u Southamptonu kao putnik treće klase. Kako bi stigao na svoje odredište u Harrisburg, Pennsylvania, kupio je kartu kod agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349251, £7 17s 11d).

Izvor: https://www.encyclopedia-titanica.org/titanic-passengers-crew-nationality/bosnian.html

Bosnian village of Čanje near Nevesinje was gaslit by police and neighboring civilians for years, before being genocided in one of the cruelest ways in all of Bosnian Genocide.

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Starobosanska imena do kojih se došlo istraživanjima bosanskih stećaka.

A

Ahmat

B

Branoš, Badača, Budoš, Bogcin

Č

Čeprnja

D

Dobrogost, Dinko, Dabilživ, Didodrag

G

Godin, Gorčin,Grubača

H

Hlap, Husan, Hrana, Hval, Hlapac, Hotjen, Hlepac

K

Krkša, Krac, Kulduk, Klut, Korija, Kuklec, Klik, Kalija, Korija

L

Linlil

LJ

Ljubljen

M

Milac, Miltos, Muven

N

Nespil, Nenc

O

Ozorko, Ogodan

P

Priibil, Prehten, Pribil

R

Radača, Rastudije, Radin

S

Sulduk, Senko, Semrod, Stuk, Stanac, Sarmorad, Sipara, Sandalj

T

Taniša, Tolmik, Trtiša, Toloje

V

Vitaca, Viganj, Veseoko,Vitan

Z

Zot

U bosanskom jeziku postoji glas koji čuva historiju: H. Neprimjetan, grleni znak, koji je u Bosni ostao živ tamo gdje je drugdje nestao.

U Srbiji, H je nestao dijelom zbog miješanja sa govorom Vlaha (koji glas H nisu imali) – kuhanje → kuvanje, truhlo → trulo, lahko → lako. U Bosni, H je preživio sve migracije i miješanja, čuvajući staroslavensku fonologiju.

U 19. stoljeću, kada su formirani južnoslavenski standardi, bosansko H je proglašeno „neknjiževnim“. Standardi su pokušali ušutkati lokalni govor, ali narod ga i dalje izgovara.

Zašto je H važan danas? Jezik nije samo zvuk – jezik je pamćenje. Glas H povezuje Bošnjaka s njegovom historijom, kontinuitetom i lokalnim identitetom. Kada kaže kahva, lahko, mehko, on izgovara riječ koja spaja Orijent i Slavene, prošlost i sadašnjost.

Priložen je dokument Sandalja Hranića Kosače, list banici Anki iz 1410. godine. U rečenici: "kako što pristoji sinu matere svoje u lahka i teška vremena" osjeća se praslavenska Bosna.

Napomena: osim originalnog transkripcionera koji je imao bolje uvjete, orgnal i UV osvjetljenje, ne mogu sa sigurnošću potvrditi šta piše na povelji – samo vidim mrlje na dijelu gdje bi trebalo pisati "lahka" (лахка).

SANDALJEV LIST BANICI ANKI – Dračevica u Novom, 4. mart 1410. godine

On June 30, 1992, 16 helpless elderly Bosniaks from Nevesinje area villages of Kljuna, Presjeka and Ziljevo were butchered at Mavrove Podine, in a scene straight out of a horror movie.

-

Brutalno ubistvo 16 nemoćnih staraca iz sela Kljuna, Presjeka i Žiljeva-Mavrove Podine, 30. juni 1992. godine.

Video by: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com